Razgovarali smo sa gospođom Lidijom Marković, strastvenim putnikom i umjetnicom koja se bavi slikanjem. Putovanja su za nju nešto više od prelaska sa tačke A na tačku B i na njima pronalazi inspiraciju i nova iskustva koja prenosi na svoje slike. U inervjuu pročitajte šta gospođa Lidija misli o motivima, vjeri, tržištu umjetnina i još mnogo zanimljivih tema koje smo otvorili u razgovoru sa njom.
Lidija da krenemo odmah sa spajanjem Vaše dvije ljubavi – putovanja i umjetnost. S obzirom da ste pasionirani putnik i turista recite nam koliko to i na koji načinm utiče na Vaš rad? Da li na putovanjim pronalazite najviše inspiracije za svoje radove? Gdje još izvire Vaše nadahnuće i šta ga najviše „hrani“?
Uglavnom putujem da bih se relaksirala, iz te relaksacije spontano proiziđe i neka inspiracija. Neka mjesta, gradovi ostave na mene utisak pa poželim da taj utisak zapečatim u slici. Često su to gradovi Crne Gore, ili neki predjeli koje sam vidjela, ili bih jako željela vidjeti. U prirodi pronalazim sklad. More, planine, kamen to su neki simboli sklada, a gradovi simboli svega ljudskog. Svaki grad ima svoju priču satkanu od hiljade i hiljade ljudskih sudbina, a kada posmatrate grad iz daleka… to se ne vidi. Ali u slikarstvu…, možda ponekad može da se zamisli ili vidi i osjeti kroz boje. Zato je slika proizvod doživljaja i osjećanja. Nadahnuće pronalazim u samom osjećanju nastalom iz neke lijepe situacije, susreta ili životnog događaja. Tada imam potrebu da radost pretvorim u sliku. Možda da joj dam oblik. Često su zato i vjerski motivi u mom slikanju.
Radite i kao pedagog? Koliko to utiče na Vaš rad?
Pedagogija je za mene vještina analogna umjetnosti. U radu sa djecom ne postoji neka formula kako prici djetetu i raditi s njim, jer je svako dijete za sebe individa. Uz rad sa djecom i ja se razvijam jer razvijam vještine pristupa i tumačenja onog rečenog ali i neizrečenog. Pedagogija je, ako se upotrijebi na pravi način, zapravo sklad boja koje za proizvod imaju divnu sliku tj. kvalitetan odnos sa učenicima. Tako je i u slikanju, svaka slika je neponovljiva i zahtijeva različite pristupe jer je svako platno individua. I za pedagogiju i slikanje mi je potreban alat, a to je ljubav, posvećenost i razumjevanje.
Koji motivi i boje su Vam najdraži? Da li boje za Vas znače nešto više od estetskog izraza, da li imaju i neko više značenje?
Uglavnom volim kada slika na kraju ima svoj pečat tj. neku svjetlost. Ne volim tamne boje i mračne motive. Volim mječavine živih jarkih i pastelnih boja. Inspirišu me vjerski motivi. Ostrog, Sv. Vasilije, Isus. Ti motivi su bit i sušutina postojanja. Vjera, put, istina i zivot. Ta osjećanja volim prenijeti na sliku. Imam mogućnost da boje koje inače volim iskombinujem u nijanse na lesonitu i sklopim u vizuelni užitak. To je neka duhovna hrana.
U kojoj tehnici najčešće radite i koja je od njih Vama najdraža, odnosno najbliža Vašem senzibilitetu?
Ulje na lesonitu. To najviše radim. Bude tu i ulje na platnu, akril na platnu, rad na svili posebnim bojama… Najviše volim slobodne poteze mješavine pastelnih i jarkih boja.
OBOJENI HORIZONT SHOP
Umjetnine nije lako cjenovno odrediti, ali ni prodati, pa me interesuje da li Vaši radovi probijaju svoj put na tržištu?
Prije deset godina počela sam intenzivno da slikam. Međutim, slikala sam više onako za sebe i prijatelje. Vremenom sam uspijevala bolje da se izrazim slikanjem pa su i slike bile bolje. Uspijevala sam da prodam s vremena na vrijeme. Zavisno od perioda, nekad tri slike za mjesec dana nekada jednu u tri mjeseca. Nekada bude na sajmovima rukotvorina bolja prodaja. Često ljudi imaju neke zahtjeve šta bi voljeli da im naslikam. Na primjer, simpatican je bio jedan gospodin koji je rekao da želi svojoj ženi umjesto cvijeća za godišnjicu braka pokloniti sliku Most na Tari jer njoj mnogo znači taj predio i most. Cijena je uglavnom prilagođena našim standardima. Mada nije ni to lako odrediti naspram truda i vremena i materijala.
Recite nam i da li ste uopšte zadovoljni na koji način funkcioniše tržište umjetnina i kako Vi pozicionirate Kukicu na tom terenu? Da li je rano govoriti o pozitivnom ili negativnom uticaju poziciniranja na Kukici?
Svakako je za pohvalu realizacija ideje Kukica. Mislim da je tako nešto baš trebalo našim prostorima. Čini mi se da se rukotvorine kod nas ne cijene dovoljno, da nemaju baš ljudi svijest o značaju rukotvorina. I da nije loše promovisati ih, a Kukica je odlična ideja za to.
Na kraju ostavljamo prostor za Vaš savjet ili poruku koju imate za ostale kreativce i posjetioce Kukice.
Prvo treba čovjek otkriti šta je ono u čemu se odmara, opušta, a da je vezano za stvaranje, kreiranje. Da bude uporan u tome i zanemari glas okoline da se ručni rad malo vrednuje, jer, na kraju, stvaranje je proces duhovnog zadovoljstva. Jedan vid terapije, regeneracije. Svakako je lijepo da na Kukici vidimo toliko različitosti, a da nam je svima zajednička ljubav prema stvaranju, kreativnost, inovacija i dobrobit. Eto, nisam ni znala da ima baš toliko kreativaca kod nas u Crnoj Gori. Pa da dodamo tome još jedan element, a to je povezivanje medju ljudima.