“Već pet godina ima kako Lisabon zovem svojom drugom kućom i kako sam otkrila da je to mjesto idealno za moj dalji put kao likovnog stvaraoca i nekoga ko ima širok spektar interesovanja.
Ranije su se na mom putu pojavljivale okolnosti na koje nijesam mogla uticati, a sada su to finansije, što i nije neka prepreka i prije ili kasnije ona će se riješiti. Ovog puta vi ste ti koji možete doprinijeti ostvarenju i učiniti da stignem na željeno mjesto, pustim korijenje i započnem dugo planirane projekte, za čiji je razvoj upravo bitna ta sredina.”
Status na Facebook stranici, na kojoj pored crteža i ručno stvorenog nakita možete vidjeti i prelijepa vajarska djela, natjerao nas je da kontakiramo Jelenu Pejović kako bismo pokušali razumjeti ali i prenijeti njen san o životu u Lisabonu, u kojem je pronašla sebe i svoju inspiraciju.
Šta je to šta je Lisabon ostavio kao trag na tvojoj duši, a toliko te privlači i traži da mu se vratiš?
Ispričaću vam jednu od mnoštva (mojih) Lisabonskih priča, čiji bi naslov mogao biti “Povratak kući u 11” .
2016 godine, budem 5 mjeseci u Lisabonu. Vrlo malo vremena trebalo je da izustim kako ću tamo da živim… Jednom prilikom dok sam zajedno sa prijateljima iz Lisabona slušala portugalsku i brazilsku muziku, tražila sam da prebacim pjesme u telefon. Prva pjesma koja se našla na mojoj plejlisti govori o djevojci koja živi da pleše sambu i da ne dozvolimo da samba prestane. Druga, pod nazivom “Voz u 11”, govori o tome kako on stanuje daleko i treba da se vrati kući vozom u 11 sati i ne smije propustiti taj voz.
Februar 2017. Poslednje veče u Lisabonu.
Pozdravljam se sa društvom i na putu ka kući sretnem neke meni drage ljude. I uprkos tome što putujem rano, ostajem sa njima, jer svaki trenutak za mene je dragocjen. Nedaleko od nas, začula sam muziku u malenoj kući, na kojoj je pisalo “Cabo Verde” i odlučim da uđem i vidim šta se dešava. Vrata su bila zaključana, pa smo sjeli pored kuće i slušali muziku. U jednom trenutku muzika je stala, vrata su se otvorila i neki ljudi su izašli. Uspjela sam da pojurim i zaustavim ženu, koja samo što nije zatvorila vrata i pitam je da uđemo. Rekla je da to nije moguće, jer svirka završava i ne smiju nikoga pustiti.
AlI molim vas, ja sjutra idem kući, ovo mi je poslednje veče ovdje! Izgovorila sam (poluplačnim glasom). Širom je otvorila vrata i bez riječi nas pustila.
Ljudi su nas pozdravili i poželjeli dobrodošlicu. Svi su bili jako prijatni u toplom i ušuškanom ambijentu, a muzičari su rekli da će odsvirati još nešto za nas.
(počinje muzika…)
Prepoznajem pjesmu koju sam spomenula, a prva je na mojoj listi.
Krećem da plešem sambu i pjevam, čak mi u jednom trenutku daju mikrofon i u nevjerici su kako znam svaku riječ i kako to da neko iz Crne Gore pleše Sambu…
Nakon prve numere najavljuju poslednju te večeri, i zamislite, bila je to pjesma “Voz u 11”.
Pomiješale su se emocija tuge i radosti i osjetila sam da to nije moj poslednji susret sa Lisabonom, a pozdravile su me riječi “Vidimo se uskoro!” .
2019 godine, kupujem kartu sa namjerom da ostanem, međutim nezavršene obaveze čekaju u Crnoj Gori i ostajem tri mjeseca. Svaki trenutak je kao film…
– Momenat kada dobijam besplatnu ulaznicu da slušam uživo sambu, veoma praćenog benda u Lisabonu i to uz riječi :” Ti moraš doći! Počinje u 11. Očekujemo te!”
Iako ne stižem u 11, već nešto kasnije, po ulasku me dočekuje opet prva numera iz telefona.
Slučajnost? Ne! Ja ne vjerujem u slučajnosti.
Sat vremena kasnije, pomislim kako bi bilo dobro izaći na vazduh jer je prilično zagušljivo.
Izađem na zadnja vrata od lokala koja vode do šetališta i rijeke Težo. Prepoznajem mjesto i trenutak koji sam 2017 godine intuitivno kreirala u svojim radovima na Fakultetu umjetnosti u Lisabonu i dolazim do saznanja da oduvijek živim u Lisabonu.
Završila si Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju, kaži nam nešto više o pozadini tvog obrazovanja. Gdje te sve odvelo i koliko te zapravo oblikovalo?
Fakultet likovnih umjetnosti mi je pružio usavršavanje u oblikovnom smislu, ali i proširio pogled i razmišljanja o umjetnosti. Razvijala sam koncepte za svoje radove, a time sam došla i do ličnog izraza koji koristim u različitim medijima.
Fakultet likovnih umjetnosti me spojio sa Lisabonom, izabravši moju prijavu za Errasmus + program razmjenu studenata kada se desila značajna saradnja i projekat između Crne Gore i Portugala. Radovi koji su rezultat te saradnje bili su predstavljeni na izložbi u Lisabonu.
Takođe sam kao predstavnik FLU, zajedno sa Stefanom Boškovićem i Dr.vajarstva Ivanom Radovanović boravila u Slovačkoj, na Internacionalnom susretu, gdje smo predstavljali naš fakultet i učestvovali u procesu livenja skulptura u gvožđu i naše skulpture bile su dio postavke na izložbi u Slovačkoj, u galeriji FX u Banskoj Bistrici. Još jedno značajno iskustvo jeste prilika da radim u Centru za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, kao pripravnik gdje sam bila angažovana na dva značajna projekta, ali i sticala iskustva na poljima restauracije, konzervacije, kako drveta, tekstila tako i drugih materijala, što je jedan veliki doprinos mom radu u oblikovnom, ali i tehnološkom smislu.
Skulptura je tvoje primarno polje stvaralaštva ali se baviš i drugim stvarima. Šta sve stvaraš?
Moji radovi i kreacije su razgovori koje vodim sa sobom, bilo da je u pitanju likovna umjetnost, dizajn nakita ili ples. Kako i na kom polju ću se izraziti i preko kojeg medija, zavisi od trenutka. Vodi me emocija, misli i slike koje vidim u glavi, ali i u snovima. Skulptura, iako primarno polje, tek je na putu dostizanja moje vizije i sve do sada stvoreno, samo je nagovješaj onoga što slijedi.
Istražujem podjednako sve oblasti; crtež, sliku i skulpturu, i povezujem u jednu cjelinu. .
Kazala si nam da, kada smo se prvi put čuli, ne možeš čekati Deda Mraza da poruči tvoje kreacije, kako bi sakupila sredstva, ispunila svoj san i prešla da živiš i stvaraš u Lisabonu. Koliko Crna Gora otvara mogućnosti umjetnicima i u kojim segmentima je Portugal, konkrento Lisabon, otvoreniji za umjetnike?
Ne smijemo ignorisati emocije preko kojih duša komunicira sa nama, ona nas upozorava i govori nam kada je vrijeme da krenemo. Otud izjava da ne mogu čekati Deda Mraza.
Portugal, Španija, Afrika i Brazil, fado i brazilska samba, kao i plesovi koji nijesu razvijeni u Crnoj Gori, sve je to potrebno da bi se desili moji budući projekti. Dodir sa tom sredinom čija je energija kompaktibilna sa mojom. Portugalski jezik, kao i portugalska gitara; sve to Lisabon ima.
U odnosu na moje potrebe odgovor je dat, ali kako smo svi različiti, postoje ljudi kojima Crna Gora može pružiti i pruža sve! Navešću konkretno primjer mog rođenog brata koji se bavi folklorom, voli gusle, voli tradicionalnu muziku, svira tamburicu, voli brda i planine i sve što Crna Gora jeste i nikada ga ne bih mogla zamisliti na nekom drugom mjestu. A tu je i moj otac, čija duša miriše na cetinjske lipe i koji je čitav svoj život posvetio Cetinju i Cetinje izbija iz svake njegove pore, tako da je sve individualno.
Crna Gora vrlo malo ulaže u neka nova imena i mlađe generacije koje imaju ideje i žele mijenjati Svijet, ali i uopšte u kulturu.
Ono što karakteriše Lisabon jeste sloboda i jednakost; prihvatanje svega što je drugačije i u tome je njihovo bogatstvo. Grad koji vrvi od umjetnosti, gdje god se okrenete vidite kreativnost na djelu, neovisno koje je doba godine, da li je sezona ili nije. Dišete umjetnost 24/7 i u jednom danu imate osjećaj da ste na svih sedam kontinenata. Možete birati gdje ćete da “otputujete” u svakom trenutku. Puno je radosti i živo je!
Šta se sve to, od kreacija, može poručiti u tvom, nazovimo ga, Dućanu?
To su crteži slike, kolaži, skulpture i nakit; (minđuše, ogrlice, narukvice, prstenje). Od nakita najčešće kreiram minđuše, jer je to ono što i sama najčešće nosim.
Da li očekuješ da ćeš u 2022. godini uspjeti da ostvariš svoj san?
Ne očekujem. Vjerujem da hoću! Vjerujem u svoj osjećaj, a govori mi da je ovo godina ostvarenja mog sna. Kada kažem san konkretno se odnosi na to da se preselim u Lisabon, jer to je samo početak. Početak novog životnog ciklusa i realizacije mojih snova.
Za kraj, ostavljamo prostora za tvoju poruku našim čitaocima.
Beskrajno sam zahvalna svima koji podržavaju moje stvaralaštvo i olakšavaju moj put ka realizaciji, kako duhovno tako i materijalno; kupovinom, ali i promocijom mojih radova. Znam da svi mi sanjamo neke svoje i drugačije snove, i uprkos preprekama ne treba nikada odustajati, jer to je jednako odustajanju od sebe i života.
Želim svima da vole! Da zavole sebe prije svega i da budu ljubav!!!
Da zaborave na podjele, da prihvate, oproste i da zagrle sebe. Da zagrle čovjeka ispred sebe, kakve god boje da su njegove zastave i obilježja. Da izbrišu granice koje su kreacija čovjeka, da žive za Svijet a ne samo za svoju državu. Da žive svoj život, jer taj život je Svijet.
Intervju je prethodno objavljen na portalu Volim Danilovgrad
